Posted in BEBA, LJUBAV, MAJKA, ŽIVOT

NAŠIH PRVIH MJESEC DANA

Kakvi su nam bili počeci i uhodavanje u ulogu mame i tate? Jesmo li dobili mirnu ili plačljivu bebu? Da li je bilo problema sa dojenjem? Kakav je bio oporavak od poroda? Ispričati ću priču kako je proteklo naših prvih mjesec dana…A kao šečer na kraju, tu je i tatina strana priče. Rijetkost je čuti ili pročitati što novopečeni tate misle o svemu tome, pa sam ja odlučila obogatiti ovu priču sa kratkim intervjuom tate!

Kao prvo, moram reći da je biti mama neopisiv osjećaj…Taj prirodni instikt o brizi i bezuvjetna beskonačna ljubav koja se stvori prema tom čudu…Baš čudo i smisao života o kojem su nam svi pričali….“Dok ne probaš, ne možeš ni zamisliti što je to…“ I zaista ne možeš zamisliti. 🙂 Pogotovo ja, koja generalno nema afiniteta prema djeci i bebama…Jednostavno ne znam sa njima….Ali ovo – ovo je sasvim nešto drugo. Svoju bebu ne mogu prestati gledati i ljubiti, i suzdržavam se da ga ne pojedem koliko je meden, i ništa mi nije teško napraviti za njega…

 

MIRNA ILI PLAČLJIVA BEBA?

Dakle, mi smo dobili mirnu i uspavanu bebu. Izašao je iz bolnice sa žuticom, pa je na početku samo spavao. Budili bi ga za dojenje, ali frajer se ne bi budio.To je bilo pomalo zastrašujuće…I onda nam je dr. Google dao najbolji savjet od svih – jednostavno kad je vrijeme hranjenja (svaka dva i po sata) odnesemo bebu na prematanje i pri skidanju se beba probudi hoćeš-nećeš. I taj sistem je super funkcionirao dok beba nije skužila foru pa se sama počela buditi, točna ko urica, svaka dva i po sata! 🙂

Naša beba je od samog početka cool…Jako malo plače, skoro ništa, više je to njurganje, i to samo kada je gladan. Mislim da energija roditelja (pogotovo mame) puno doprinosi tome kakva je beba. Čak i pas koji živi u četiri zida sa gazdama. Naš pas je također cool, a vrste je jack russel terijer – poznat po svojoj hiperkativnosti. 🙂

VIN NASLOVNA

MAMA & TATA

Kad smo došli doma iz bolnice, sljedilo je prvo prematanje bebe. U sobi ja, tata i beba. Prvo presvlačenje ikada i meni i tati. I tako smo instiktivno premotali bebu zajedničkim snagama. Danas već to hendlamo ko veliki- tata je jutarnja i noćna smjena, a ja dnevna i večernja.

Kupanje bebe u našoj Aquascale kadici je naš zajednički ritual svako drugo veče. Ti trenuci zajedništva su neopisivi!

Lako je biti mama, kad uz sebe imaš takvog tatu. Baš smo pravi tim i nadopunjujemo se u svemu – maksimalno mi pomaže u svemu – od brige o kućanstvu do pripreme papice. I kada mi je teško, sve će napraviti da mi olakša…Neprospavane noći, bolne bradavice, depresivna raspoloženja…Za sve je super tata tu! 🙂 A nema mi ljepše gledati taticu kako drži svog sina u naručju, i ljubi ga, i gleda s ponosom i divljenjem…Mislim da tako izgleda ČISTA LJUBAV. ❤

 

DOJENJE…DOJENJE..DOJENJE

Hmmm…Još dok sam bila trudna, naslušala sam se svega o „tom“ dojenju, a najviše o mukama oko svega…da li će mlijeko ići…bolne bradavice…upala dojki…itd…No u mojoj glavi to nikad nije predstavljalo problem – ja sam se postavila tako da obavezno želim dojiti i ni u jednom momentu nisam posumnjala u to.

U bolnici sam se snalazila kako me instikt vodio (a i priručnik za dojenje), pa sam tako nastavila i doma. Beba je bila jako uspavana pa je malo cicala, ali je cicala. Jedino se ustanovilo da sam imala krivu tehniku pa su me bradavice užasno bolile. Kad mi je patronažna pokazala da bebi moram sa prstom što više otvoriti usta i što više gurnuti cicu u usta da uhvati što više, e od tada je sve bilo lakše. Kao i kad sam se opustila sa držanjem bebe u rukama, i kad sam si našla udoban položaj za dojenje koji obavezno uključuje jastuk za dojenje – Effiki predivan mjesec koji sam dobila na baby showeru (kao i kadicu)– hvala curke – od velike je koristi! 🙂 U trećem tjednu života se dogodio takozvani skok u razvoju bebe (JAKO BITNO da je mama pravovremeno informirana o tim skokovima da ne poludi 🙂 ) , gdje je mali počeo sve više cicati, a mene bradavice sve više boliti. Ja nisam imala problema s mlijekom, ali zato s boli jesam. Svakodnevno bi ih mazala sa lanolimskom kremom koja mi je definitvivno pomogla, a jedne besane noći sam poludila i otvorila pakiranje silikonskih avent šeširića koji su prema patronažnim nužno zlo. E pa meni se dogodila nužda jer nisam više mogla podnijeti bol. I tako sam si tu noć odmorila bradavice sa tim šeširićima, ali mislim da dojenje nije bilo jednako učinkovito jer mali uporno ne bi zaspao kako treba, nego ubrzo opet tražio cicu –i tako cijelu noć. I onda kad sam ih ujutro maknula, lijepo je zaspao nakon dojenja. Za sada sam ih koristila samo tu jednu noć. Inače mi je najgori onaj prvi hvat cice – sve zvijezde vidim!  I sada se pitam kad će taj neugodan i bolan osjećaj proći, pa da i ja počnem uživati u dojenju kao i mali bebač! 🙂 No, super tata je došao do divnog riješenja – šeširića od srebra -Silverette- koje su mi olakšale svaku bol – doslovno regeneriraju bradavice  – koštaju oko 50 eura i navodno se mogu nabaviti samo u Italiji. Od kad sam ih počela koristiti, sve je puno lakše!

 

OPORAVAK OD PORODA

Prvo što smo napravili kad smo izašli iz bolnice – otišli smo u ljekarnu i kupili jastuk krafnu (tkzv. Jastuk za hemeroide). Koštao je 210 kn jer je od memory pjene, ali mogu reći da vrijedi svake lipe! Sa tim jastukom i dojenje i sjedenje je bilo puno lakše! I danas sjedim na njemu dok dojim, a kasnije ću ga prebaciti na uredsku stolicu pred kompom – sjedenje na njemu je nevjerojatno udobno – to je kao spavanje na dobrom madracu. 🙂

Ja sam prirodno pukla i dobila 8 šavova, ali sam već nakon osam dana mogla normalno sjediti i bez svog krafna jastuka. Nakon dva tjedna su mi konci počeli opadati. Što se tiče toga – super brz oporavak (svakako je bolje puknuti prirodno nego epiziotomija)! I općenito sam se brzo oporavila – deseti dan bebinog života mi smo već bili u prvoj šetnji na svježem zraku i suncu! Krvarit sam prestala tek sada – nakon mjesec dana. Cijelo vrijeme sam bila u superudobnim jednokratnim mrežastim gaćicama i koristila VIR80 uloške koji se svakako preporučaju ako si šivana jer su pamučni. Još dok sam više krvarila kombinirala bi ih sa CHICCO ulošcima koji su ogromni, ali bar pružaju osjećaj sigurnosti.

 

PSIHOLOŠKI OPORAVAK

Što se tiče psihološkog oporavka…Moram najprije reći da je jako bitno dobro biti informiran – svaka buduća majka i otac moraju razumjeti što znači „babinje“ – period od 40-ak dana nakon poroda kada se organizam vraća u prvobitno stanje,  a žena je jako emocionalno i psihološki osjetljiva. E tu je potrebno veliko razumjevanje i potpora svojih najbližih!

Ja sam još uvijek superosjetljiva i dragi mora dobro paziti što govori jer bi me i najmanja sitnica uzrujala. A koliko puta mi je došlo da plačem bez razloga. Doduše, to bi nakon pet, deset minuta prestalo i opet bi bila „normalna“. 🙂 Ili bi se pak rasplakala na bebin premedeni nesvjesni smješak…Čudo je što hormoni rade! U svakom slučaju, još luđe razdoblje nego trudnoća!

Oporavak mi je utoliko lakši jer imam predivnu potporu i od muža i od svekrve. Muž puno doprinosi brigom o kućanstvu, a svekrva o kuhanju i pranju veša. Stvarno mogu biti zahvalna na tome u kakvu obitelj sam došla, a i kakvu obitelj imam svoju – samo moji su na drugom kraju države, pa imamo samo video call vizualni kontakt! Ali sad će novopečeni baka i deda, a i tete, sigurno ćešče dolaziti preko Učke u posjetu! 🙂

 

FIZIČKI OPORAVAK

Moje prvo vaganje je bilo tjedan dana nakon poroda. E to mi je bilo nevjerovatno – vaga pokazuje 59 kila – dakle 10 kila je otišlo sa porodom! Ostala mi je škembica. Čim sam došla doma počela sam nositi steznik (kupljen u Babyland-u, gdje smo kupili i naša super kvalitetna i fashion kolica koja obožavam) svaki dan po par sati. I mogu reći da mi je baš pasao taj filing. Grijao mi je trbušne organe i donji dio kičme koji me bolio nekih tjedan dana nakon poroda. Čak se i preporuča nošenje steznika jer pomogne vratiti organe na mjesto. Uglavnom, uz dojenje i steznik, škembica je sama nestajala, a kile su same išle dolje. Zbog dojenja treba puno papati (i piti vode) jer te jako iscrpljuje. Koliko puta sam se usred noći digla i išla jesti, a svako jutro se budila sa nevjerovatnom glađu. Po noći bi obavezno morala pojesti jednu bananu koja mi je uvijek morala biti pri ruci, a tata bi mi rano ujutro napravio proteinski shake sa zobenim pahiljicama i chia sjemenkama koji bi pila dok bi doijla u polu snu. 🙂

Cijelu trudnoću ja se ni u jednom trenutku nisam brinula za svoje kile ili debljinu – dapače, uvijek sam govorila – “Nadam se da će mi nešto ostati nakon poroda.” I danas, mjesec dana nakon poroda, imam tek tri/četiri kile više nego što sam imala prije trudnoće…ostali su mi bokovi, dobila sam cice…sad bar imam siluetu žene. 🙂

Super mi je bio moment kad sam napokon odlučila obući svoje stare traperice, nakon toliko vremena nošenja samo tajci za trudnice. Ne znam zašto sam mislila da ću stati u njih…Neke sam jedva zakopčala, a neke uopće ne mogu! To je to! Ostali su mi ženski bokovi – ja sretna! 🙂 Morat ću u shopping – kao prava žena, majka, kraljica – u novom broju 38! 🙂

VIN SLICICE 1

 

IDEMO DALJE!

I evo, ni ne okreneš se, kao da sam jučer izašla iz bolnice, danas je već mjesec dana prošlo, a mali miš raste svaki dan naočigled! Nema više žutice, okice su mu bistre, pupak mu je pao nakon točno dva tjedna, sve više je budan i sve više reagira na naše podražaje! Nesvjesni smješkovi su sve češći – to je nešto najljepše na svijetu!!! U mjesec dana je samo sa dojenjem dobio 570 grama. Još uvijek ima tamnosive boje okica. Dudicu je prvi puta dobio prije koji dan, i stvarno je duda spas da ga umiri. Prije tjedan dana je dobio ful prištiće po licu, ali eto kažu stručni ljudi da se čisti od majčinih hormona, i da je to normalno, da će proći samo od sebe. Da bi dobio više na težini, pedijatrica je predložila kombinaciju dojenja sa nadohranom, pa sam mu već dvije noći prije spavanja dala flašicu – i čak bi odspavao četiri-pet sati u komadu! 🙂

Otkriće mi je aplikacija BabySparks koja svakodnevno vodi vježbe za bebin napredak, a odnosi se na motoriku, kognitivnu percepciju, sluh, govor…Praktična je i puna je korisnih informacija koje prate i unapređuju bebin razvoj kroz prvih godinu dana! Ja sam prohodala sa šest mjeseci, što mi je uopće nevjerojatno da je moguće, ali moja majka tvrdi da je tako. Bila sam jako napredna beba. Sa godinu dana sam već hodala i pričala ko velika. Sad ćemo vidjeti da li je bebač uhvatio štogod mojega – cijeli sliči na tatu, barem da bude napredan na mamu. 🙂 Šalim se naravno, bitno da je VOLJENA i ZDRAVA beba, a sve ostalo – dan po dan…Idemo dalje! 🙂

VIN 1 MJESEC

IZ TATINOG POGLEDA…

Mama je napravila kratki intervju s tatom. Jer tata ne voli pisati. Stoga je sve snimljeno s diktafonom, i ne bi bilo autentično da prepričavam, jer to što tata izvali pa ostane živ, to je ne moguće prepričati. Tako da tu je link na intervju zvan “MAMA INTERVJUIRA TATU”.

Upalite zvučnike i uživajte u tatinoj strani priče. 🙂

A mi rokamo dalje! 🙂 ❤

 

 

Posted in LJUBAV, ŽIVOT

Gdje nam je kraj…?

Čistila sam naš mali home office i naišla na ovo pismo Sv. Nikole od prošle godine…Nakon dugo vremena sam ga pročitala…Svaki put se rasplačem…Toliko je jednostavno, a toliko moćno…Sjećam se da smo u to vrijeme nešto bili posvađani. Naravno da se ne sjećam radi čega…radi neke gluposti vjerovatno…Koliko puta smo se svađali, a danas ne znam ni uzrok tih svađa…a nije ni bitan…Bitno je jedno…A to je to što nam je sv. Nikola htio poručiti u tim trenucima svađe i ne-zajedništvu…trenucima ružnih osjećaja i žalosti…Zaista smo kroz ovih šest godina prošli sve i svašta..i uspona i padova…ali ono istinsko i duboko što nas veže – MI smo JEDNO!

I to nam UVIJEK mora biti na pameti!!!

I u najljepšim i najtežim trenucima…

I želim ovo pismo ovjekovječiti ovdje, ako se ikada slučajno zagubi negdje u ovom životu…

pismo

PISMO SV. NIKOLE GLASI OVAKO….

Alen i Livija…

I ove noći došao je do vas sv. Nikola, tiho na prstima

Dok ste spavali…I sanjali neke divne snove…

Sve što sanjate, Vama se ostvaruje…

Sve dok imate jedan drugoga, Vi možete poletjeti…

I s vremena na vrijeme se potsjetite,

Koliko istinski cijenite jedan drugoga

I koliko se vaša dva nevidljiva bića prožimaju u jedno!

Vi jeste jedno!

To je smisao života.

 

Ovaj poklon neka bude podsjetnik da ste

Zajedno jači,

I da zajedno možete sve!!!

Neka vas grije u hladne zimske noći

Do starih dana

Kada ćete ispred toplog kamina pričati priče

O svojoj mladosti,

I o tome kako ste pokorili svijet…

Zajedno…

 

Vaš sv. Nikola, 06.12.2016.

KOMPILACIJA PISMO 3 vintage

P.S. Babe, you are my EVERYTHING! ❤

 

Posted in LJUBAV, MAJKA, ŽIVOT

36 TJEDNA – INDUCIRANI POROD

Moja trudnoća trajala je 36+2 tjedna. U 35-om tjednu sam dobila KOLESTAZU, dijagnozu zbog koje se beba mora poroditi prije vremena. Sada mi je neizmjerno drago što se sve tako odvilo jer ovako imam prilike uživati u tom čudu…gledati ga, mirisati ga, brinuti se o njemu…A ne iščekivati još tih 4 tjedna s trbuhom do zuba! 🙂

Podijeliti ću priču kako je protekao moj inducirani porod i kako se sve to odigralo kao u nekom filmu…

Video – 36 tjedna ❤

Dakle, na zadnjem odlasku u Pulu na kontrolu radi te kolestaze (utorak) , doktor nam iz vedra neba, onako nonšalanto kao da nas zove na kavu, govori: ” Od sutra ste hospitalizirani, porodit ćemo vas u ovaj petak.” A nama se odsjekle noge. Molim? Što? Već? Muž je jedva vozio auto nazad do doma od uzbuđenja. Pogledavamo se i ne vjerujemo. Nisam se ni snašla, ni stigla psihički pripremiti, a već pakiram kofer, sutra za bolnicu, i za dva dana se porađam!!! Postat ćemo mama i tata prije Nove godine, a termin mi je bio 23.1.2018.

U srijedu ujutro ja dođem u bolnicu…i tako prolazi jedan miran bolnički dan…Tko će dočekati taj petak, mislim si u sebi…I kasno naveče, nešto prije ponoći, ja SLUČAJNO (a ne vjerujem u slučajnost) sretnem doktora na hodniku u polumraku dok sam se vraćala iz wc-a. Pozove on mene u ambulantu.

“Ma nećemo mi čekati petak, sada ću vam dati gel. Odite po stvari pa idemo u rađaonu. Pa da budete na staru godinu doma.”

A ja u sebi ne vjerujem što mi čovjek govori. Zovem muža u ponoć da krećem u rađaonu. Opet, nisam se ni snašla, već je porod započeo – u ponoć i po sam u predrađaoni sa gelom koji mi polako priprema maternicu za pravu akciju. Cijelu noć sam slušala vođene meditacije za porod i pokušala spavati. Ujutro me pregledaju, jedan prst otvorena, i dobivam još jedan gel. Najprije su to bili samo “menstrualni bolovi” u prednjem djelu koji su se ponavljali svako malo. Dok je dragi došao oko 11h već su trudovi počeli biti intezivniji i češći, no ništa strašno – sve sam izdisavala kako mi je odgovaralo, uglavnom u ležećem položaju na krevetu. Oko 15h sam počela šetati, a trudove proživljavala naslonivši se na dragog. U toj šetnji mi je pukao i vodenjak, i baš je bilo kao na filmu. Hrpa vode se iz mene izlila na pod, i tako je još neko vrijeme svako malo curila – nikad kraja! 🙂 E bome su nakon toga trudovi postajali sve jači i češći.

Na samom početku sam se izjasnila da želim epiduralnu, još dok nisam ni znala što me čeka. A onda dok je počelo – ta neopisiva i vanzemaljska bol…Mogu samo reći da smo mi žene čudo, a naše tijelo takav moćan stroj koji može podnijeti tako savršeno osmišljen proces majke prirode kao što je porod. Govorim mužu da ode po formulare da potpišem još dok sam pri sebi. Znala sam da oni u Puli izbjegavaju dati epiduralnu, da se doslovno moraš izboriti za nju. I tako je i bilo! 🙂 Čekali smo da se otvorim 4 cm da mi ju daju.

S obzirom da sam se sporo otvarala, popodne su mi dali gel kroz infuziju, i postepeno pojačavali dozu. E kad je počelo! Uf! Više nisam znala gdje sam od bolova, ali sam znala da moram biti fokusirana na disanje. I koliko god ja čula žene oko sebe da se deru i viču da više ne mogu, ja cijeli porod nisam ni zucnula, već ga prodisala u miru i tišini, uz potporu svog muža. Neopisivo mi je značilo što je on tu, samo da je tu pored mene, ma i da ništa nije radio…Iako mi je pomagao na svaki odlazak na wc, bio tu za izdisavanje trudova dok sam bila na nogama, masirao me ili mazio po leđima, ili bi mi puhao sa nečim kad bi prolazila trudove jer bi me tada uhvatio takav val vručine da mislim da bi ostala bez kisika da mi on to nije radio. Znači, nevjerojatna podrška i olakšanje u najgorim trenucima…

Navečer mi govore da idemo u rađaonu. Taj dan je bila gužva – porodili su čak 7 beba (što je puno za Pulu) , a ja sam bila šečer na kraju. Taman je nastao mir u cjeloj rađaoni, više nije bilo nikoga i doktori su se mogli fokusrati samo na mene. Da ne zaboravim spomenuti, da se od silne gužve moja cimerica u predrađaoni porodila na krevetu – doslovno sam imala prilike svjedočiti porodu. Tada sam još bila u fazi kretanja i ne prestrašnih trudova, ali sam zato lijepo mogla vizualno i zvučno (žena se derala) mogla vidjeti što me čeka, i još više priželjkivala tu čarobnu epiduralnu. 🙂

U rađaoni su mi oko 21h napokon dali to čudo koje me doslovno spasilo. I kako su mi je dali ja sam se počela brže otvarati. Bolovi su nestali, a svaki trud bi doživjela kao pritisak bebine glavice. Taj pritisak je isto neugodan i potrebno ga je izdisati. Onda je ubrzo došao poriv za stiskanjem. I došlo je vrijeme! Doktor govori – sad sljedeći trud uzmite zraka i stisnite svom snagom! E to je bilo mukotrpno – fokusirala sam se na osjet glavice i stiskanje. Muž je pored mene. Ja stišćem. Osjetila sam glavicu i pečenje. Drugi dan mi je dragi rekao da mi je doktor dva puta skočio na trbuh. Toga uopće nisam bila svjesna tada jer sam žmirila – cijeli porod sam žmirila, vjerojatno sam izgledala kao da samo spavam, a ne umirem od bolova… 🙂 Uglavnom, taj dio sa stiskanjem meni je trajao dugo, a zapravo je beba vrlo brzo izletila van i našla se na mojim prsima! Muž plače. Prerezuje pupčanu vrpcu. Čupavo crnokoso čudo od 50 cm i 2990kg je napokon tu – rođen u 22:42h,  u 36-om tjednu života! 🙂

Mogu reći da pojam vremena taj dan za mene je bio potpuno drugačiji od realnog. Iako je porod trajao doslovno cijeli dan, u mojoj glavi se to sve brže odvijalo, osim zadnjeg djela koji mi je trajao duže.  Ako računam početak poroda sa drugim gelom ujutro, to je 16 sati rađanja! Onda sam porodila posteljicu sa jednim malim stiskom, pa su me krenuli obrađivati tamo dolje. Osam šavova u dva sloja – pukla sam prirodno – što je i bolje nego da te režu jer pukneš prirodno i koliko treba i puno je brži oporavak. To mi je isto dugo trajalo, dok sam imala već čistu i zamotanu bebu na prsima. Kad je bilo sve gotovo ja kao da nisam svjesna da sam se porodila!

I tako je došlo vrijeme da moj dragi ode, moja najveća ljubav i potpora na svijetu. I bome je profeštao tu noć, i onu sljedeću, rođenje svog sina! Nakon poroda se ostaje još dva sata na stolu na promatranju. Ja sam zaspala sa svojom bebom u naručju. Cool beba koja uopće nije plakala osim kad je izašla van. Beba je osjetila moju energiju i energiju svih u prostoriji, tako mirnu i spokojnu, da nije imala razloga plakati. To mogu zahvaliti majstorici theta healinga koja je prethodno energetski očistila prostoriju i meni i svim prisutnima na porodu poslala duhovne vodiče i iscjeljujuću energiju.

Ležeći na tom stolu nakon poroda, požalila sam se da me svrbi cijelo tijelo pa su mi dali inekciju dexametazona, nakon čega je popustilo. Pretpostavila sam da je reakcija na epiduralnu, što je anesteziologica i potvrdila sljedeće jutro -točnije na neki lijek koji dobiš sa epiduralnom. Na odjel nakon poroda su me prebacili oko 3 ujutro,  a beba je završila na neonatalogiji u inkubatoru – čisto preventivno zbog pluća. Bila sam cijeli sljedeći dan i još jednu noć bez bebe. Uspjela sam se odmoriti i doći k sebi – jer taj dan nakon poroda – osjećaj kao da te netko prebio. Kad bi ustala iz kreveta, trebalo mi je par minuta na mjestu da dođem do zraka, a svaki korak je isto tako trajao jako dugo. Nisam se mogla kretati bez pomoći. Ja sam bila bez bebe, i zaista ne kužim kako je mamama koje odmah dobiju bebe – ne možeš se za sebe brinuti, a kamo li za to malo čudo.

Uglavnom, kada mi je beba napokon došla, već sam i ja došla k sebi, ali mi je još sve to bilo nestvarno…Da sam postala mama…da sam rodila čudo koje je raslo u meni 8 mjeseci…da je moje i da ću se brinuti o njemu do kraja života! I zaista je tako, ja i muž smo postali svjesni svega kada smo došli doma – NA STARU GODINU – 31.12.2017. Sa malim novogodišnjim poklonom proslavili smo Novu godinu doma na kauču ispred TV-a, i to je bila najljepša Nova Godina ikad!!!

I sada, nakon 11 dana života svoje bebe, mogu reći, da sam najbogatija na ovom svijetu!!! Toliko jak osjećaj bogatstva nisam imala nikad…I mogu samo zahvaliti Svemiru na svoja tri dečka – mom mužu, našoj bebi i našem anđeoskom psu…i na beskrajnom unutarnjem miru i spokoju koji je u meni, i koji zrači našim domom.

Iskreno bogatsvo koje ne možeš kupiti.

Ispunjena je moja afirmacija: “Ja sam zdrava, ja sam bogata, ja sam uspješna.”

Sada imam sve!!!

KOMPILACIJA POSTER

P.S.  Zatrudnila sam s 54 kg – na dan poroda sam imala 69 kg – 7 dana nakon poroda 59 kg. Znači 10 kg je otišlo sa porodom! Čudo! 🙂