NAŠIH PRVIH MJESEC DANA

Kakvi su nam bili počeci i uhodavanje u ulogu mame i tate? Jesmo li dobili mirnu ili plačljivu bebu? Da li je bilo problema sa dojenjem? Kakav je bio oporavak od poroda? Ispričati ću priču kako je proteklo naših prvih mjesec dana…A kao šečer na kraju, tu je i tatina strana priče. Rijetkost je čuti ili pročitati što novopečeni tate misle o svemu tome, pa sam ja odlučila obogatiti ovu priču sa kratkim intervjuom tate!

Kao prvo, moram reći da je biti mama neopisiv osjećaj…Taj prirodni instikt o brizi i bezuvjetna beskonačna ljubav koja se stvori prema tom čudu…Baš čudo i smisao života o kojem su nam svi pričali….“Dok ne probaš, ne možeš ni zamisliti što je to…“ I zaista ne možeš zamisliti. 🙂 Pogotovo ja, koja generalno nema afiniteta prema djeci i bebama…Jednostavno ne znam sa njima….Ali ovo – ovo je sasvim nešto drugo. Svoju bebu ne mogu prestati gledati i ljubiti, i suzdržavam se da ga ne pojedem koliko je meden, i ništa mi nije teško napraviti za njega…

 

MIRNA ILI PLAČLJIVA BEBA?

Dakle, mi smo dobili mirnu i uspavanu bebu. Izašao je iz bolnice sa žuticom, pa je na početku samo spavao. Budili bi ga za dojenje, ali frajer se ne bi budio.To je bilo pomalo zastrašujuće…I onda nam je dr. Google dao najbolji savjet od svih – jednostavno kad je vrijeme hranjenja (svaka dva i po sata) odnesemo bebu na prematanje i pri skidanju se beba probudi hoćeš-nećeš. I taj sistem je super funkcionirao dok beba nije skužila foru pa se sama počela buditi, točna ko urica, svaka dva i po sata! 🙂

Naša beba je od samog početka cool…Jako malo plače, skoro ništa, više je to njurganje, i to samo kada je gladan. Mislim da energija roditelja (pogotovo mame) puno doprinosi tome kakva je beba. Čak i pas koji živi u četiri zida sa gazdama. Naš pas je također cool, a vrste je jack russel terijer – poznat po svojoj hiperkativnosti. 🙂

MAMA & TATA

Kad smo došli doma iz bolnice, sljedilo je prvo prematanje bebe. U sobi ja, tata i beba. Prvo presvlačenje ikada i meni i tati. I tako smo instiktivno premotali bebu zajedničkim snagama. Danas već to hendlamo ko veliki- tata je jutarnja i noćna smjena, a ja dnevna i večernja.

Kupanje bebe u našoj Aquascale kadici je naš zajednički ritual svako drugo veče. Ti trenuci zajedništva su neopisivi!

Lako je biti mama, kad uz sebe imaš takvog tatu. Baš smo pravi tim i nadopunjujemo se u svemu – maksimalno mi pomaže u svemu – od brige o kućanstvu do pripreme papice. I kada mi je teško, sve će napraviti da mi olakša…Neprospavane noći, bolne bradavice, depresivna raspoloženja…Za sve je super tata tu! 🙂 A nema mi ljepše gledati taticu kako drži svog sina u naručju, i ljubi ga, i gleda s ponosom i divljenjem…Mislim da tako izgleda ČISTA LJUBAV. ❤

 

DOJENJE…DOJENJE..DOJENJE

Hmmm…Još dok sam bila trudna, naslušala sam se svega o „tom“ dojenju, a najviše o mukama oko svega…da li će mlijeko ići…bolne bradavice…upala dojki…itd…No u mojoj glavi to nikad nije predstavljalo problem – ja sam se postavila tako da obavezno želim dojiti i ni u jednom momentu nisam posumnjala u to.

U bolnici sam se snalazila kako me instikt vodio (a i priručnik za dojenje), pa sam tako nastavila i doma. Beba je bila jako uspavana pa je malo cicala, ali je cicala. Jedino se ustanovilo da sam imala krivu tehniku pa su me bradavice užasno bolile. Kad mi je patronažna pokazala da bebi moram sa prstom što više otvoriti usta i što više gurnuti cicu u usta da uhvati što više, e od tada je sve bilo lakše. Kao i kad sam se opustila sa držanjem bebe u rukama, i kad sam si našla udoban položaj za dojenje koji obavezno uključuje jastuk za dojenje – Effiki predivan mjesec koji sam dobila na baby showeru (kao i kadicu)– hvala curke – od velike je koristi! 🙂 U trećem tjednu života se dogodio takozvani skok u razvoju bebe (JAKO BITNO da je mama pravovremeno informirana o tim skokovima da ne poludi 🙂 ) , gdje je mali počeo sve više cicati, a mene bradavice sve više boliti. Ja nisam imala problema s mlijekom, ali zato s boli jesam. Svakodnevno bi ih mazala sa lanolimskom kremom koja mi je definitvivno pomogla, a jedne besane noći sam poludila i otvorila pakiranje silikonskih avent šeširića koji su prema patronažnim nužno zlo. E pa meni se dogodila nužda jer nisam više mogla podnijeti bol. I tako sam si tu noć odmorila bradavice sa tim šeširićima, ali mislim da dojenje nije bilo jednako učinkovito jer mali uporno ne bi zaspao kako treba, nego ubrzo opet tražio cicu –i tako cijelu noć. I onda kad sam ih ujutro maknula, lijepo je zaspao nakon dojenja. Za sada sam ih koristila samo tu jednu noć. Inače mi je najgori onaj prvi hvat cice – sve zvijezde vidim!  I sada se pitam kad će taj neugodan i bolan osjećaj proći, pa da i ja počnem uživati u dojenju kao i mali bebač! 🙂 No, super tata je došao do divnog riješenja – šeširića od srebra -Silverette- koje su mi olakšale svaku bol – doslovno regeneriraju bradavice  – koštaju oko 50 eura i navodno se mogu nabaviti samo u Italiji. Od kad sam ih počela koristiti, sve je puno lakše!

 

OPORAVAK OD PORODA

Prvo što smo napravili kad smo izašli iz bolnice – otišli smo u ljekarnu i kupili jastuk krafnu (tkzv. Jastuk za hemeroide). Koštao je 210 kn jer je od memory pjene, ali mogu reći da vrijedi svake lipe! Sa tim jastukom i dojenje i sjedenje je bilo puno lakše! I danas sjedim na njemu dok dojim, a kasnije ću ga prebaciti na uredsku stolicu pred kompom – sjedenje na njemu je nevjerojatno udobno – to je kao spavanje na dobrom madracu. 🙂

Ja sam prirodno pukla i dobila 8 šavova, ali sam već nakon osam dana mogla normalno sjediti i bez svog krafna jastuka. Nakon dva tjedna su mi konci počeli opadati. Što se tiče toga – super brz oporavak (svakako je bolje puknuti prirodno nego epiziotomija)! I općenito sam se brzo oporavila – deseti dan bebinog života mi smo već bili u prvoj šetnji na svježem zraku i suncu! Krvarit sam prestala tek sada – nakon mjesec dana. Cijelo vrijeme sam bila u superudobnim jednokratnim mrežastim gaćicama i koristila VIR80 uloške koji se svakako preporučaju ako si šivana jer su pamučni. Još dok sam više krvarila kombinirala bi ih sa CHICCO ulošcima koji su ogromni, ali bar pružaju osjećaj sigurnosti.

 

PSIHOLOŠKI OPORAVAK

Što se tiče psihološkog oporavka…Moram najprije reći da je jako bitno dobro biti informiran – svaka buduća majka i otac moraju razumjeti što znači „babinje“ – period od 40-ak dana nakon poroda kada se organizam vraća u prvobitno stanje,  a žena je jako emocionalno i psihološki osjetljiva. E tu je potrebno veliko razumjevanje i potpora svojih najbližih!

Ja sam još uvijek superosjetljiva i dragi mora dobro paziti što govori jer bi me i najmanja sitnica uzrujala. A koliko puta mi je došlo da plačem bez razloga. Doduše, to bi nakon pet, deset minuta prestalo i opet bi bila „normalna“. 🙂 Ili bi se pak rasplakala na bebin premedeni nesvjesni smješak…Čudo je što hormoni rade! U svakom slučaju, još luđe razdoblje nego trudnoća!

Oporavak mi je utoliko lakši jer imam predivnu potporu i od muža i od svekrve. Muž puno doprinosi brigom o kućanstvu, a svekrva o kuhanju i pranju veša. Stvarno mogu biti zahvalna na tome u kakvu obitelj sam došla, a i kakvu obitelj imam svoju – samo moji su na drugom kraju države, pa imamo samo video call vizualni kontakt! Ali sad će novopečeni baka i deda, a i tete, sigurno ćešče dolaziti preko Učke u posjetu! 🙂

 

FIZIČKI OPORAVAK

Moje prvo vaganje je bilo tjedan dana nakon poroda. E to mi je bilo nevjerovatno – vaga pokazuje 59 kila – dakle 10 kila je otišlo sa porodom! Ostala mi je škembica. Čim sam došla doma počela sam nositi steznik (kupljen u Babyland-u, gdje smo kupili i naša super kvalitetna i fashion kolica koja obožavam) svaki dan po par sati. I mogu reći da mi je baš pasao taj filing. Grijao mi je trbušne organe i donji dio kičme koji me bolio nekih tjedan dana nakon poroda. Čak se i preporuča nošenje steznika jer pomogne vratiti organe na mjesto. Uglavnom, uz dojenje i steznik, škembica je sama nestajala, a kile su same išle dolje. Zbog dojenja treba puno papati (i piti vode) jer te jako iscrpljuje. Koliko puta sam se usred noći digla i išla jesti, a svako jutro se budila sa nevjerovatnom glađu. Po noći bi obavezno morala pojesti jednu bananu koja mi je uvijek morala biti pri ruci, a tata bi mi rano ujutro napravio proteinski shake sa zobenim pahiljicama i chia sjemenkama koji bi pila dok bi doijla u polu snu. 🙂

Cijelu trudnoću ja se ni u jednom trenutku nisam brinula za svoje kile ili debljinu – dapače, uvijek sam govorila – “Nadam se da će mi nešto ostati nakon poroda.” I danas, mjesec dana nakon poroda, imam tek tri/četiri kile više nego što sam imala prije trudnoće…ostali su mi bokovi, dobila sam cice…sad bar imam siluetu žene. 🙂

Super mi je bio moment kad sam napokon odlučila obući svoje stare traperice, nakon toliko vremena nošenja samo tajci za trudnice. Ne znam zašto sam mislila da ću stati u njih…Neke sam jedva zakopčala, a neke uopće ne mogu! To je to! Ostali su mi ženski bokovi – ja sretna! 🙂 Morat ću u shopping – kao prava žena, majka, kraljica – u novom broju 38! 🙂

 

IDEMO DALJE!

I evo, ni ne okreneš se, kao da sam jučer izašla iz bolnice, danas je već mjesec dana prošlo, a mali miš raste svaki dan naočigled! Nema više žutice, okice su mu bistre, pupak mu je pao nakon točno dva tjedna, sve više je budan i sve više reagira na naše podražaje! Nesvjesni smješkovi su sve češći – to je nešto najljepše na svijetu!!! U mjesec dana je samo sa dojenjem dobio 570 grama. Još uvijek ima tamnosive boje okica. Dudicu je prvi puta dobio prije koji dan, i stvarno je duda spas da ga umiri. Prije tjedan dana je dobio ful prištiće po licu, ali eto kažu stručni ljudi da se čisti od majčinih hormona, i da je to normalno, da će proći samo od sebe. Da bi dobio više na težini, pedijatrica je predložila kombinaciju dojenja sa nadohranom, pa sam mu već dvije noći prije spavanja dala flašicu – i čak bi odspavao četiri-pet sati u komadu! 🙂

Otkriće mi je aplikacija BabySparks koja svakodnevno vodi vježbe za bebin napredak, a odnosi se na motoriku, kognitivnu percepciju, sluh, govor…Praktična je i puna je korisnih informacija koje prate i unapređuju bebin razvoj kroz prvih godinu dana! Ja sam prohodala sa šest mjeseci, što mi je uopće nevjerojatno da je moguće, ali moja majka tvrdi da je tako. Bila sam jako napredna beba. Sa godinu dana sam već hodala i pričala ko velika. Sad ćemo vidjeti da li je bebač uhvatio štogod mojega – cijeli sliči na tatu, barem da bude napredan na mamu. 🙂 Šalim se naravno, bitno da je VOLJENA i ZDRAVA beba, a sve ostalo – dan po dan…Idemo dalje! 🙂

IZ TATINOG POGLEDA…

Mama je napravila kratki intervju s tatom. Jer tata ne voli pisati. Stoga je sve snimljeno s diktafonom, i ne bi bilo autentično da prepričavam, jer to što tata izvali pa ostane živ, to je ne moguće prepričati. Tako da tu je link na intervju zvan “MAMA INTERVJUIRA TATU”.

Upalite zvučnike i uživajte u tatinoj strani priče. 🙂

A mi rokamo dalje! 🙂 ❤